U današnje vrijeme, kada je komunikacija mladih svedena na različite engleske kratice i emotikone, kada mladi sjede jedni pored drugih i ne znaju razgovarati, osim preko mobitela, kada se ne ustručavaju vrijeđati jedni druge preko društvenih mreža, ohrabruje činjenica da sve više pojedinaca osvješćuje važnost i težinu žive riječi te vlastitu odgovornost prema onome što izgovaramo . O tome nam u svojem sastavku piše Tija Šenvald, učenica 7.a razreda, koja razmatra svoje vrline, mane i jačinu izgovorenih riječi.
Marina Šapina , učiteljica
Pod opširnije pročitajte sastavak Tije.
MOJA VRLINA
Sto ljudi, sto čudi. Ali savršeni ne postoje. Svi smo mi nekakvi sa svojim dobrim i lošim stranama, s manama i vrlinama.
Kako me drugi ljudi vide? Kako ja vidim samu sebe? Teška pitanja, kao što je teško odgovoriti na njih. Samokritičnosti mi nikada nije nedostajalo pa možda da prvo krenem sa svojim manama. Sitničava sam, previše „dramim“ oko sitnica, ponekad uspavana do lijenosti, često šlampava - to su moje najveće mane. Ali, naravno, imam ja i svoje dobre strane, ili kako se to kaže - vrline. Istina, susjedova trava je uvijek zelenija, ali ja sam zadovoljna s onime što imam, skromna sam osoba. Imam razvijenu empatiju za druge, volim pomagati svima, a posebice onima koji su na neki način ugroženi, bez obzira na dob, spol, rasu ili etničku pripadnost. Mrzim nepravdu, mrzim laž, ne volim oholost. Volim riječ, govor, komunikaciju. Upravo bih to izdvojila kao svoju najveću vrlinu - komuniciranje. Kažu da djela govore više od riječi. Možda ponekad da. Kažu - više djela, manje riječi. Ali, komunicirati nije lako.
Mnoge stvari ne mogu se pokazati samo djelima. Ne možemo jedni drugima čitati misli. Jednostavno, neke se emocije mogu iskazati samo riječima.
Svjesna sam da imam dar govora, svjesna kada i kako treba što reći, a da ne povrijedim nikoga. Jer riječi su ubojito oružje, riječi mogu boljeti. Jednom rečeno, nikad povučeno.
Tija Šenvald, Literarno- novinarska skupina
.jpg)
