Miris svježe pečenog kruha uvijek budi posebne uspomene. Tako je i ove jeseni, kada smo ponovno slavili Dane kruha i zahvalnosti za plodove zemlje, sjećanja nas vratila u davnu 1992. godinu. Tada su se prvi put u našoj školi održali Dani kruha, a mama Barbara Petras u svojoj priči lijepo je opisala “kak je to negda bilo”.
Padala je kiša te prve godine, pa su učenici i učitelji sve pripreme morali obaviti unutar školskih zidova. Stolovi su bili skromni, ukrasi jednostavni, a kruh i kolači složeni na police i vješalice ispred učionica. I bez štandova , bilo je to pravo slavlje. Djeca su ponosno pokazivala svoje male košarice s pecivima, a u svakoj se rukici osjećao trud, ljubav i miris domaćeg ognjišta.
Barbara se prisjetila kako su odmah iduće godine odlučili sve održati “na vekše” — na rukometnom igralištu. Nije bilo ove raskoši koju danas imamo: ni štandova od općine, ali su se svi snalazili kako su znali. “Vuže smo slagali između dve starinske vješalice,” govorila bi, “a tražili smo i kakvu ‘vertikalu’, samo da nam stol ne zgleda prazno.”
Moja mama je pekla paljke, djeca su ih s veseljem jela, a najljepši, ukrašeni kruhovi odlazili su u crkvu na blagoslov. Neki su kruhovi, nažalost, završili “za grehotu v smetju”, ali nije to umanjilo toplinu i radost koju su ti prvi Dani kruha unijeli u školu.
Danas, trideset i više godina kasnije, Dani kruha su postali prava mala svečanost. Na školskom igralištu blistaju šareni štandovi, stolovi puni kolača, peciva, plodova i osmijeha. Mlajše mame danas možda ne znaju koliko je ljubavi i snalažljivosti trebalo nekad da bi se sve to pripremilo, ali upravo zbog takvih uspomena na “negdašnje” Dane kruha — slavlje danas ima poseban smisao.
Jer kruh nije samo hrana. On je simbol zajedništva, truda i ljubavi koja povezuje generacije — od onih prvih učiteljica i mama, sve do današnjih učenika koji ponosno nastavljaju tradiciju.